Angel Olsen – My Woman

angel-olsen-my-woman

Kako ljeto ide kraju, vrijeme je da se polako počnem buditi iz ovog letargičnog stanja i nastavim pisati o onome što me najviše pokreće u svakodnevnom životu, a to je glazba.
Razlog više je novi, četvrti studijski album američke glazbenice Angel Olsen.

Kada netko na glazbenoj sceni ostavi toliko snažan utjecaj na tebe čim čuješ prve taktove njene gitare i taj božanski glas, stalno vrebaš negdje iz prikrajka poput neke zaluđene uhode kada će izbaciti novi materijal.
Novo albumsko izdanje je službeno ugledalo svjetlo dana prije skoro dva tjedna, a meni je isto toliko trebalo da se malo odvojim od preslušavanja istog i stvorim neki svoj dojam u par crtica teksta.

Ako ste slušali prethodna ostvarenja Angel Olsen, shvatit ćete da je ovo njen najosobniji album do sada. U samom naslovu “My woman”, a onda i kroz tekstove na albumu autorica nam daje do znanja da ćemo u njoj ovaj put pronaći jaku ženu koja je došla na svoje, ženu koja ti bez zadrške kaže sve u lice, ženu koja voli i prašta, ali i ženu koja se poigrava s onima koji gledaju kroz nju, pa im svako malo podmeće neku drugu verziju sebe.
I ne staje ona samo na tome. Pomalo razotkriva sve nas koji dišemo ovozemaljski zrak. Primjerice, u prvoj pjesmi albuma “Intern” imaju dva jako zgodna stiha na tu temu.
Prvi je :

Doesn’t matter who you are or what you’ve done
still got to wake up and be someone

Poruka je jasna. Što god da si postigao ili ne postigao u životu, sutra je novi dan i novo dokazivanje (nedokazivanje). Sve se može okrenuti na bolje ako si dobar čovjek ili poći po zlu ako si loš. Budi dobar čovjek, čovječe.
Drugi stih ide ovako :

Everyone I know has got their own ideal
I just want to be alive, make something real

Ovog stiha se i ona nedavno prisjetila u jednoj anegdoti kada je zrakoplov u kojem se nalazila uletio u snažnu oluju i došlo je do velikih turbulencija. Tada se samo molila bogu da se izvuče živa jer je smatrala da ima još toga reći svijetu stvarajući glazbu. A onda je nakon sretnog prizemljenja zaboravila na boga i otišla doma, spravila večeru, uključila tv i pogledala neki glupi reality show, te otišla spavat uronivši dalje u svoju svakodnevnu rutinu. Svi smo mi takvi u trenucima kad zagusti : nema pobožnijih ljudi od nas samih.

Da bi shvatili bolje o čemu ona piše i zašto piše tim specifičnim stilom bitno je znati i tko je sve utjecao na njen razvoj kao umjetnice. Angel spominje u jednom intervjuu da je na njen rukopis najviše utjecala talijanska spisateljica koja piše pod pseudenimom Elena Ferante.
Od nje je naučila kako je moguće uspješno prebacivati se iz karaktera u karakter a da se pritom čitatelj ne upita je li ikada bila svjedok ili glavni akter događaja o kojem piše.

Kralj transformacije u neki drugi lik na glazbenoj sceni je bio, naravno, David Bowie.
On mi je i prvi pao na pamet kada sam gledao spotove za pjesme “Intern” i “Shut up and kiss me” s njenog novog albuma. Priča u oba spota se nadopunjuje, a ona i u jednom i u drugom video uratku nosi blještavu srebrnu periku. U “Internu” igra tužnu “klaunicu”, a u “Shut up and kiss me” odlučnu ženu koja preuzima stvari u svoje ruke.
Da bi stvar bila zanimljivija, Angel je sama preuzela redateljsku palicu vlastitih spotova i osim ta dva još je režirala i onaj za treći singl “Sister” s tog albuma. Navodno je ovaj put htjela kompletnu glazbenu sliku albuma prenijeti vizualno baš kako ona to vidi.
Čitav niz tih spotova se na kraju pretvara u svojevrsni hommage francuskoj filmašici Agnes Varda koju istinski obožava.
No, da se vratim na priču o Bowieu. Angel inače živi u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini gdje je i snimila svoja prva dva lo-fi albuma. Kaže da u vrijeme opuštanja često voli stati na koturaljke i rolati se dok sluša glazbu. Jednom prilikom je pozvana da s prijateljicom (basisticom iz benda) dođe u Kaliforniju u jedan skate park gdje se održavala komemoracija za tada preminulog Bowiea na način da su svi roleri nosili maske Bowiea iz određenog perioda njegovog stvaralaštva. Otud ideja za vizualni koncept albuma i uvrštavanje tih detalja u dva gore navedena spota.

Album je producirao Justin Raisen koji je radio sa Santigold i obavio je odličan posao. Njen izražajni vokal je još više gurnuo u prvi plan. Stilski glazbeno album nije ujednačen, ali to je Angel i htjela u konačnici; da osim karakternih transformacija u tekstovima svojih pjesma radi i one zvukovne i vokalne. Ako ćemo tražiti psihodelični indie folk zvuk koji bi nas mogao podsjećati na njen odlični prošli album “Burn your fire for no witness”, sigurno ćemo ga pronaći u prvom dijelu ovog albuma koji je prožet ugođajem folk rocka s kraja 60-ih s primjesama Pixiesa, Nirvane, Siouxie Sioux i sličnih izvođača s kraja 80-ih i početka 90-ih koji su najviše utjecali na njen zvuk.

Pjesmom “Heart shaped face” započinje drugi dio albuma, nekako mirniji, staloženiji u njenom pjevanju. Baš na toj pjesmi me stilski podsjeća na drugu mi omiljenu glazbenicu Sharon Van Etten. A kako krenu ostale stvari, u transformacijama njenog glasa čujem Patti Smith, Kristin Hersh, Fionu AppleNinu Persson. Jako mi se svidjela klavirska dionica u zadnjoj pjesmi “Pops” koja me ugođajem podsjeća na trenutke s albuma “White chalk” od PJ Harvey.

Angel Olsen je pozivom da potpiše za etabliranu indie etiketu Jagjaguwar prije prošlog albuma dobila priznanje od strane glazbene industrije koliko vrijedi, a ovim albumom je to samo potvrdila.

Advertisements
Angel Olsen – My Woman

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s