Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree

Neki dan me blagajnica u jednom prodajnom centru kada sam došao na red upitala kako mi se čini ovaj novi Caveov album. Lažem. Rekla je 24,99kn, platio sam i otišao. Ali istina je da mi je prijatelj rekao “tipično za Cavea” nakon što sam mu prenio naziv njegovog novog albuma.
Dakle, imamo obećavajući naziv albuma (tipičan za Cavea) i saznanje da se na njemu nalazi osam pjesama prije nego pritisnemo play za prvo preslušavanje. Što uopće očekivati od Cavea nakon petnaest albuma sa Bad Seedsima u više od tri desetljeća zajedničkog muziciranja iz utrobe pakla? Što se mene osobno tiče, najbitnije je da je čovjek živ i zdrav. Uopće ne brinem hoće li biti na pravoj razini sa svakim novim albumom. On uvijek izvuče najbolje od sebe kada odluči nešto podijeliti sa svijetom.

Kada je službeno izašao Skeleton Tree, padale su na svim stranama svijeta najbolje ocjene u recenzijama da sam se na trenutak čak upitao je li čovjek umro, sjetivši se Bowiea i njegovog Blackstara početkom godine. Razumijem, to je bio jako nezgodan trenutak da bi bilo koji kritičar na svijetu bio objektivan u trenucima kada se pišu nekrolozi jednom od najvećih glazbenika u povijesti. Blackstar je jako dobar album, ali nije u rangu najboljih Bowievih ostvarenja. Cavea se slobodno može uspoređivati s Bowiem. On je ta liga. Najbolji od najboljih. Odrastao sam s njegovom glazbom i svaki njegov album budi sjećanja na određene periode mog života. Najdraži Cave mi je onaj iz razdoblja osamdesetih i devedesetih, uključujući album The Boatman`s call. Nekako mi se čini da je bio najproduktivniji s originalnom postavom Seedsa u kojoj je bio njegov prijatelj Harvey s kojim je svirao u bendu The Birdhday Party, a tu su još Barlow, Wylder i Blixa Bargeld iz Einstürzende Neubautena. U vrijeme spomenutog Boatmans`s calla produbljuje se njegova suradnja s vrhunskim glazbenikom Warrenom Ellisom koja je započela koju godinu ranije. Kako vrijeme odmiče i kako se standardna postava Seedsa rasipa, tako veza Cavea i Ellisa u glazbenoj suradnji jača, pogotovo kada Blixa napusti Seedse nakon albuma Nocturama 2003. godine.

Kako je Ellis osim Seedsa već imao svoj bend Dirty Three, a i mnoge druge suradnje jer je bio tražena roba, nije mu bilo teško s Caveom ući u još jedan projekt zvan Grinderman 2006. godine. Imao sam ih priliku pogledati prije pet godina na In Musicu, i to je bio jedan od zadnjih njihovih nastupa prije raspuštanja benda, a meni je osobno taj koncert bio najbolji nadmašivši i same Arcade Fire kao glavne zvijezde festivala. Taj Cave kada se pojavi na pozornici, cijeli svemir se stisne u jednu točku i ne postoji ništa u tom trenutku što bi moglo trgnuti prosječnog gledatelja iz hipnotičkog stanja kada ovaj propovjednik pusti glas. Iz njegovih usta bi i stihovi Vjekoslave Huljić zvučali moćno. Hej Nick, bi li možda htio biti novi pjevač Magazina?

Nego, da se vratim malo na Skeleton Tree. Kada sam pustio uvodnu pjesmu Jesus alone, odmah mi se svidio melodijski ugođaj koji me podsjetio na Mercy seat s njihovog Tender prey albuma, samo što je izostala ona davna žestina u njegovom vokalu. Ovdje je sve nekako prigušenije i tužnije, premazano sa zvukovima drone klavijatura i plačljivim pozadinskim vokalom. Pjesma je prva na albumu, ali i među prvima koja je pisana za album. Spominje se u dokumentarnom filmu One more time with feeling krajem 2014. godine. Ovo pišem jer sama tematika albuma nije nastala isključivo pod utjecajem smrti Caveovog sina u ljeto 2015. Njegova smrt je bila dodatna nijansa tamne na ionako dosta mračan album. Cave na cijelom albumu zvuči kao da će svaki tren puknuti pod pritiskom boli koju nosi u sebi. Posebno mi se urezala u sjećanje izjava iz jednog njegovog intervjua kada je spomenuo elastičnost vremena :
“Time is elastic. We can go away from the event but at some point the elastic snaps and we always come back to it.”

Oprašta se Nick na albumu od voljenih ljudi koji više nisu među živima, ali kao da se oprašta i od samog boga; kao da je u potpunosti izgubio vjeru da će dobro zavladati ovim svijetom kad-tad.
Najljepše pjesme s ovog albuma po mom ukusu su Girl in amber i I need you. Tu su on i Ellis uspjeli napraviti savršene aranžmane koji se vrte u pozadini emocionalno najjačih Caveovih vokalnih trenutaka na ovom albumu.
U Rings of Saturn način njegovog pjevanja podsjetio me na Michaela Stipea u pjesmi E-Bow the Letter, dok su pjesme središnjeg dijela albuma Magneto i Anthrocene poprimile Scott Walker/Swans ugođaj. Ubacivanje pjesama s takvim aranžmanima i načinom pjevanja brzo podijeli slušatelje. Nije to za svačije uši. Pamtim da je bilo dosta paljbe i po Radioheadu jer imaju takve slične trenutke na svom zadnjem albumu A moon shaped pool.

Album završava sa dvije krasne pjesme : Distant sky (u kojoj gostuje danska sopranistica Else Torp) i naslovnom s albuma – Skeleton tree. I svaka od njih bi mogla biti odjavna, svejedno je.

Zavolio sam Skeleton tree preslušavajući ga više puta. I dalje stojim pri tvrdnji da je Cave najbolje od sebe dao u albumima osamdesetih i devedesetih, a ovaj album je odraz jednog drugog vremena i drugog stanja Cavea koji nije više mlad i jak poput Cavea iz onog vremena, ali još uvijek zna raditi vraški bolne pjesme.

 

 

 

Angel Olsen – My Woman

Kako ljeto ide kraju, vrijeme je da se polako počnem buditi iz ovog letargičnog stanja i nastavim pisati o onome što me najviše pokreće u svakodnevnom životu, a to je glazba.
Razlog više je novi, četvrti studijski album američke glazbenice Angel Olsen.

Kada netko na glazbenoj sceni ostavi toliko snažan utjecaj na tebe čim čuješ prve taktove njene gitare i taj božanski glas, stalno vrebaš negdje iz prikrajka poput neke zaluđene uhode kada će izbaciti novi materijal.
Novo albumsko izdanje je službeno ugledalo svjetlo dana prije skoro dva tjedna, a meni je isto toliko trebalo da se malo odvojim od preslušavanja istog i stvorim neki svoj dojam u par crtica teksta.

Ako ste slušali prethodna ostvarenja Angel Olsen, shvatit ćete da je ovo njen najosobniji album do sada. U samom naslovu “My woman”, a onda i kroz tekstove na albumu autorica nam daje do znanja da ćemo u njoj ovaj put pronaći jaku ženu koja je došla na svoje, ženu koja ti bez zadrške kaže sve u lice, ženu koja voli i prašta, ali i ženu koja se poigrava s onima koji gledaju kroz nju, pa im svako malo podmeće neku drugu verziju sebe.
I ne staje ona samo na tome. Pomalo razotkriva sve nas koji dišemo ovozemaljski zrak. Primjerice, u prvoj pjesmi albuma “Intern” imaju dva jako zgodna stiha na tu temu.
Prvi je :

Doesn’t matter who you are or what you’ve done
still got to wake up and be someone

Poruka je jasna. Što god da si postigao ili ne postigao u životu, sutra je novi dan i novo dokazivanje (nedokazivanje). Sve se može okrenuti na bolje ako si dobar čovjek ili poći po zlu ako si loš. Budi dobar čovjek, čovječe.
Drugi stih ide ovako :

Everyone I know has got their own ideal
I just want to be alive, make something real

Ovog stiha se i ona nedavno prisjetila u jednoj anegdoti kada je zrakoplov u kojem se nalazila uletio u snažnu oluju i došlo je do velikih turbulencija. Tada se samo molila bogu da se izvuče živa jer je smatrala da ima još toga reći svijetu stvarajući glazbu. A onda je nakon sretnog prizemljenja zaboravila na boga i otišla doma, spravila večeru, uključila tv i pogledala neki glupi reality show, te otišla spavat uronivši dalje u svoju svakodnevnu rutinu. Svi smo mi takvi u trenucima kad zagusti : nema pobožnijih ljudi od nas samih.

Da bi shvatili bolje o čemu ona piše i zašto piše tim specifičnim stilom bitno je znati i tko je sve utjecao na njen razvoj kao umjetnice. Angel spominje u jednom intervjuu da je na njen rukopis najviše utjecala talijanska spisateljica koja piše pod pseudenimom Elena Ferante.
Od nje je naučila kako je moguće uspješno prebacivati se iz karaktera u karakter a da se pritom čitatelj ne upita je li ikada bila svjedok ili glavni akter događaja o kojem piše.

Kralj transformacije u neki drugi lik na glazbenoj sceni je bio, naravno, David Bowie.
On mi je i prvi pao na pamet kada sam gledao spotove za pjesme “Intern” i “Shut up and kiss me” s njenog novog albuma. Priča u oba spota se nadopunjuje, a ona i u jednom i u drugom video uratku nosi blještavu srebrnu periku. U “Internu” igra tužnu “klaunicu”, a u “Shut up and kiss me” odlučnu ženu koja preuzima stvari u svoje ruke.
Da bi stvar bila zanimljivija, Angel je sama preuzela redateljsku palicu vlastitih spotova i osim ta dva još je režirala i onaj za treći singl “Sister” s tog albuma. Navodno je ovaj put htjela kompletnu glazbenu sliku albuma prenijeti vizualno baš kako ona to vidi.
Čitav niz tih spotova se na kraju pretvara u svojevrsni hommage francuskoj filmašici Agnes Varda koju istinski obožava.
No, da se vratim na priču o Bowieu. Angel inače živi u Ashevilleu u Sjevernoj Karolini gdje je i snimila svoja prva dva lo-fi albuma. Kaže da u vrijeme opuštanja često voli stati na koturaljke i rolati se dok sluša glazbu. Jednom prilikom je pozvana da s prijateljicom (basisticom iz benda) dođe u Kaliforniju u jedan skate park gdje se održavala komemoracija za tada preminulog Bowiea na način da su svi roleri nosili maske Bowiea iz određenog perioda njegovog stvaralaštva. Otud ideja za vizualni koncept albuma i uvrštavanje tih detalja u dva gore navedena spota.

Album je producirao Justin Raisen koji je radio sa Santigold i obavio je odličan posao. Njen izražajni vokal je još više gurnuo u prvi plan. Stilski glazbeno album nije ujednačen, ali to je Angel i htjela u konačnici; da osim karakternih transformacija u tekstovima svojih pjesma radi i one zvukovne i vokalne. Ako ćemo tražiti psihodelični indie folk zvuk koji bi nas mogao podsjećati na njen odlični prošli album “Burn your fire for no witness”, sigurno ćemo ga pronaći u prvom dijelu ovog albuma koji je prožet ugođajem folk rocka s kraja 60-ih s primjesama Pixiesa, Nirvane, Siouxie Sioux i sličnih izvođača s kraja 80-ih i početka 90-ih koji su najviše utjecali na njen zvuk.

Pjesmom “Heart shaped face” započinje drugi dio albuma, nekako mirniji, staloženiji u njenom pjevanju. Baš na toj pjesmi me stilski podsjeća na drugu mi omiljenu glazbenicu Sharon Van Etten. A kako krenu ostale stvari, u transformacijama njenog glasa čujem Patti Smith, Kristin Hersh, Fionu Apple…Ninu Persson. Jako mi se svidjela klavirska dionica u zadnjoj pjesmi “Pops” koja me ugođajem podsjeća na trenutke s albuma “White chalk” od PJ Harvey.

Angel Olsen je pozivom da potpiše za etabliranu indie etiketu Jagjaguwar prije prošlog albuma dobila priznanje od strane glazbene industrije koliko vrijedi, a ovim albumom je to samo potvrdila.

ANOHNI – HOPELESSNESS

Vjerojatno svi pamtite ovogodišnju dodjelu Oscara; ponajviše zbog laureata Leonarda Di Capria, a i zbog oštrog tona voditelja Chrisa Rocka koji se obrušio na filmsku akademiju jer ignorira crne glumce ne samo posljednjih godina, već općenito u razdoblju otkad postoji ta nagrada za postignuća u svijetu filma. Velika oskarovska tema ove godine je bio film “Danish girl” u kojem je Eddie Redmayne glumio transrodnu osobu. I dok su na Eddiea bila usmjerena svjetla pozornice, nekako je u sjeni ostala glazbenica Anohni – transrodna osoba nominirana za pjesmu “Manta Ray” koja se pojavljuje u dokumentarnom filmu “Racing Extinction“. Film “Revenant”  u kojem glumi Di Caprio govori o problemu globalnog zatopljenja, a “Racing Extinction” upozorava na slične probleme govoreći o sve većoj emisiji ugljičnog dioksida što bi moglo dovesti do istrebljenja velikog broja životinjskih i biljnih vrsta na ovoj planeti, a time ugroziti i opstanak čovječanstva u cjelini.

Kad sam prvi put slušao ovu pjesmu, po dozi melankolije me podsjetila na onu Max Richterovu “November”. Vratila me u vrijeme kada je Anohni nastupala pod imenom Antony (and the Johnsons); u vrijeme kada je ovakva atmosfera prevladavala na cijelom njenom drugom studijskom albumu “I`m bird now” za kojeg je dobila prestižnu glazbenu nagradu Mercury Prize sredinom prošlog desetljeća.

Moj prvi vizualni doživljaj Anohni u životu bio je kao da gledam drag queen Divine iz Watersovih filmova koja nakon ovisnosti o teškim drogama odlazi u komunu i nakon toga pronalazi boga pa odluči pjevati njemu u čast, a on joj zauzvrat pokloni anđeoski glas. Kao žena zarobljena u tijelu muškarca Anohni se cijeli život bori s predrasudama drugih ljudi i o tome govori često u svojim pjesmama.
Na ovom petom studijskom albumu “Hopelessness” odlučuje promijeniti ime i biti ono što jest, ne samo za prijatelje, već i za cijeli svijet.

Na “Beznađu” su poruke sasvim jasne i kroz gotovo sve stihove pjesama Anohni se direktno obraća vlastima SAD-a koje smatra glavnim krivcima za sve zlo koje se događa u njihovoj zemlji s naglaskom na ostatak svijeta. U “4 degrees” ih optužuje za ekološku katastrofu cijelog planeta, u “Watch me” na bolesnu opsjednutost američkih obavještajnih službi da putem interneta kontroliraju sve građane, dok u “Obama” pjeva o izdaji jednog vođe koji je u početku svog mandata bio sinonim za nadu. Anohni u toj pjesmi zvuči kao imam koji čita stihove Kur’ana.

Teme koje ona obrađuje na ovom albumu su značajne za vrijeme u kojem živimo ali način na koji ih obrađuje me nije posebno impresionirao. Nema u tim stihovima dubine – alegorijske stilske figure koju tako često koriste veliki glazbenici. Iznimka je pjesma “I don`t love you anymore” koja mi je stihovljem savršena i na kojoj umjetnica iznosi emociju na pravi način. Na ostalim pjesmama njen vokal pada u drugi plan i nije toliko snažan kao u pjesmi “Manta Ray” koja prethodi ovom albumu ili kao u pjesmama s albuma “I`m bird now”.
Za takvo stanje možemo kriviti zvuk ovog albuma na kojem prevladavaju synth pop i elektronika općenito ali je zato produkcija odlična s nizom jako lijepih aranžmana poput onog u pjesmi “Violent man”. Ako ćemo tražiti najzaraznije pjesme koje ostaju u uhu odmah na prvo slušanje, to su svakako prve dvije s albuma “Drone bomb me” i “4 degrees”, te “Why did you separate me from the Earth?”

 

 

 

Radiohead – A moon shaped pool

Fascinantna mi je činjenica vezana uz svaki novi album Radioheada da se uvijek pojavi cijela vojska čangrizavih obožavatelja koji od svakog idućeg ostvarenja očekuju novi “OK Computer” ili barem povratak tog zvuka iz devedesetih
.

Ne bi oni da se bend mijenja i razvija u svom postojanju, već  bi da  se trideset godina zaredom rade replike pjesama poput “Karma Police”, ali karma benda je takva da nikada neće raditi ono što drugi od njih očekuju da rade. Ljepota u glazbi Radioheda je ta nepredvidivost: nikada nismo sigurni što će sljedeće izaći iz njihove radionice i kako će to točno zvučati.

U zadnjih deset godina članovi benda su dosta radili na svojim solo projektima što se u međuvremenu odrazilo i na sam zvuk na albumima Radioheada u tom razdoblju.  U njihovim najljepšim orkestracijama prepoznat ćete rukopis Jonnyja Greenwooda koji je još tamo 2007., kada je izašao “In Rainbows”, radio na soundtracku za film “There Will Be Blood” Paula Thomasa Andersona (radio je i na drugim njegovim filmovima poput „Inherent Vice“ i „The Master“), a onda se ovaj na neki način ove godine „odužio“ režijom drugog singla “Daydreaming” s ovog albuma. Bubnjar Phil Selway i Thom Yorke su u tom razdoblju izdali svaki po dva zanimljiva albuma, a Thom je prije tri godine s bendom Atoms For Peace (u kojem sviraju basist RHCP-a Flea i dugogodišnji producent Radioheada Nigel Godrich) snimio album “Amok” koji je jako dobro prihvaćen od strane publike i kritike.

Novi materijal nije nov u smislu da su sve pjesme nastale u nedavnom periodu. Ljudi koji sustavno prate ovaj bend znaju da oni povremeno objave neke pjesme koje plivaju između albuma osuđene na dugogodišnje preoblikovanje. Sedam od jedanaest pjesama s “A Moon Shaped Pool” godinama su se oblikovale i bend je shvatio kako je ovo pravi trenutak da ih zarobe unutar konstrukcije jednog albuma. Te pjesme su : “Burn The Witch”, “Desert Island Disk”, “Ful Stop”, “Identikit”, “Numbers”, “Present Tense” i “True Love Waits”.  Pjesme su posložene abecednim redom, a Englezi su se na njima svojstven način našalili na tu činjenicu pa je NME zgodno ubacio malo “Kid A” štiha : Thom and the band really do like everything in its right place after all.

“Burn The Witch” prvi je singl s albuma popraćen video materijalom kojeg potpisuje Chris Copewell – autor spota za njihovu uspješnicu “There There” s albuma “Hail To The Thief”. Spot je rađen u stilu animiranog serijala “Trumpton” koji je u Velikoj Britaniji bio popularan krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, a posveta je horor filmu “The Wicker Man”  iz 1973. godine za kojeg Britanci kažu da je “Citizen Kane” tog filmskog žanra. Nestrpljivo sam čekao da izađe cijeli materijal na internetu kako bih uvodnu “Burn The Witch” poslušao u kontekstu albuma i moram priznati da ima onu snagu “Airbaga” s “OK Computera”.

Bend nas već sada prepoznatljivim parolama kroz stihove ove pjesme još jednom po tko zna koji put upozorava na najveće probleme današnjeg društva koje je generacijama preodgajano da bude poslušno i da ne misli jer ima one iznad sebe da misle umjesto njih i da im putem medija serviraju pravu istinu, a u toj istini neprijatelj mora biti prepoznatljiv svima i spaljen na lomači. Ona je “Wolf At The Door” ovog albuma.

U drugom singlu “Daydreaming” Thom se sjetnim glasom kroz stih efil ym flaH (kada se okrene – Half of my life) obraća bivšoj životnoj suputnici Rachel Owens s kojom je proveo pola svog života.

Ovo o čemu Thom pjeva u prve dvije pjesme provlači se tematski kroz cijeli album : od prve do zadnje pjesme osjeća se njegov pristup na osobnoj razini dok nikad tužnijim glasom priča o usamljenosti u ovom svijetu.

As my world
comes crashing down
I’m dancing
freaking out
deaf, dumb, and blind

Taj njegov ples u bossa nova spuštalici “Present Tense” govori o čovjeku na dnu koji više nema što izgubiti.

Zvuk koji prevladava na ovom albumu je topao, ljudski. Svašta se tu može čuti; od prepoznatljivog Yorkeovog falset pjevanja, čestih klavirskih dionica koje u “Decks Dark” zvuče kao u pjesmi “Teardrop” Massive Attacka, preko akustične gitare koja u “Desert Island Disk” oživljava sjećanje na Nicka Drakea, preko upečatljive bas dionice u “Identikit”, pa sve do krautrock elemenata u pjesmi „Ful stop“ gdje Thom na trenutak zvuči kao Scott Walker, a koji mi u isto vrijeme vuku na Portishead trenutke u pjesmi “Silence” s njihovog “Thirda”.

Album zatvara “True Love Waits” koja je više od dva desetljeća čekala da je ubace na neki od svojih studijskih albuma. Siguran sam da će većina štovatelja benda reći kako im je ona akustična verzija sa živog albuma “I Might Be Wrong” iz 2001. godine puno bolja ali s takvim aranžmanom se ne bi uklopila u završetak ovog albuma.

Radiohead je bend koji se u vrijeme snimanja albuma “OK Computer” zgražao nad sve ubrzanijim napretkom moderne tehnologije, ali nisu dvojili na prekretnici svoje karijere kako tu modernu tehnologiju trebaju unijeti u studio i uz njenu pomoć napraviti određene pomake u vlastitom glazbenom izričaju. Mijenjali su se ali su uvijek ostali prepoznatljivi. “A Moon Shaped Pool” je bolji od prethodnika “King of Limbs”, a uvjeren sam nakon više preslušavanja da je u rangu s “In Rainbows” čije visine u očima onih koji ne žele zagrebati malo dublje ispod površine vjerojatno nikada neće doseći jer je prožet mračnijim tonovima što u startu odbija širi krug publike. Ovaj album nije za svakoga, to moram naglasiti. Čak bih se usudio reći da je ovo poklon obožavateljima koji ih prate na njihovom glazbenom putovanju još tamo od početka devedesetih.

EDIT : ovaj tekst može se pronaći i na portalu Potlista.

BEACH HOUSE – DEPRESSION CHERRY

Svi koji prate ovaj dream-pop duo iz Baltimorea dugi niz godina, sigurno su već poprilično razmaženi i na od novog albuma “Depression Cherry” ne očekuju ništa manje od himničnih bezvremenskih snenih numera koje su preplavljivale njihova četiri protekla studijska albuma.

Sjećam se jednog intervjua kojeg su Victoria Legrand i Alex Scully dali nakon izlaska albuma “Teen Dream” prije pet godina. Alex je pričao o problemima s kojima se većina bendova susreće snimajući svoje materijale s ograničenim budžetom na startu karijere. Njihova prva dva albuma su bila lo-fi i u takvim uvjetima je bilo nemoguće zacrtane ideje sprovesti u djelo do kraja. Jest da je takav zvuk  indie hipsteraju privlačan i poseban poput pucketanja gramofonske ploče, ali je u isto vrijeme nekako ravan i lišen mogućnosti da ponudi sve one palete harmonija koje se mogu proizvesti u idealnim uvjetima vrhunskog studio prostora s vrhunskom opremom. Te uvjete su imali na snimanju “Teen Dream” albuma, a aranžmane i samu produkciju su doveli do savršenstva na prošlom albumu “Bloom”.

Kada su Beach House početkom srpnja na jednoj španjolskoj radio postaji lansirali novi singl “Sparks”, vijest se proširila brzinom svjetlosti i sjećam se da sam tu večer barem dvadeset puta preslušao tu pjesmu kako bih približno dobio uvid što se to zakuvalo na novom materijalu. Naravno, kao dugogodišnjem štovatelju benda My Bloody Valentine, nije mi promakao svojevrstan hommage dotičnom bendu kroz tu pjesmu, ali kada je desetak dana kasnije na internetu procurio cijeli album, “Sparks” mi se nije činila funkcionalna unutar te cjeline. Što sam više slušao album, ona je sve više izazivala nemir i nelagodu u meni. Ali opet, što više odmiče vrijeme, shvaćam zašto su baš tu pjesmu izbacili kao prvi singl. Ona je nekako ‘najdepresivnija trešnja’ na albumu (nešto što je prekrasno, a u isto vrijeme izaziva velike valove tuge) i htjeli su je se odmah riješiti; istresti nam je u lice, da shvatimo kako nam ova njihova nova glazbena priča neće ponuditi tek uobičajeno ležerno sanjarenje. I ne samo to: Victoria je lirski sve bolja iz albuma u album. U jednom intervjuu vezanom za novi materijal jedan ju je novinar zamolio da mu pokuša jednostavnim riječima, sa što manje apstrakcije, dočarati ono o čemu govori u svojim tekstovima. Malo se izgubila. Pjesnici nisu mađioničari. Mađioničar može otkriti trikove koje koristi jer ih je učio od drugih i savladao, te stvara magiju ugodnu oku i izaziva oduševljenje promatrača. Pjesnici stvaraju svoju magiju, a pojašnjenje same lirike pjesnika počiva šifrirano duboko u njegovoj glavi i samom mu je gotovo nemoguće jednostavnim rječnikom prevesti je onima koji ne mogu dokučiti smisao apstraktnog stihovlja. Zato neću tumačiti njene stihove, već prenijeti neki svoj doživljaj istih.

Prvi ton pjesme “Levitation” koja otvara album identičan je prvom tonu pjesme “Holes” Mercury Reva koja otvara “Deserter’s Songs”, ali već drugim i trećim tonom prepoznatljivo zatrepere zvukovi Victorijine vintage klavijature i odmah shvaćam kako imaju podjednako jaku uvodnu pjesmu kao i “Myth” na prošlom albumu.

„You and me with our long hair on the gold one
after midnight we could feel it all
I go anywhere you want to…“

Kad mi Victoria kaže kako me želi povesti na putovanje gdje ću biti okružen nepoznatim, nije mi bitno sve dok putujem s njom. Njeno društvo svaku nepoznatost čini toplijom i pretvara je u dom.

Na prvu pjesmu se naslanja gore spomenuti singl “Sparks”. Govori o otuđenosti i prolaznosti života.  O našoj zarobljenosti u okrutnom trenutku današnjice u kojem je mašta jedino sigurno utočište.

Treća pjesma s albuma je prva koja mi se baš uvukla pod kožu. Nosi naziv “Space Song”, a osim Alexove programirane električne gitare programiran je i R2-D2 iz Star Warsa koji oponaša zvuk Victorijine klavijature. Šalim se, naravno. Takav je ugođaj kada slušaš pjesmu.

U sljedeće tri pjesme Alex pokazuje svu raskoš svog gitarskog talenta i aparature koju posjeduje.  Njega ćete na nastupima gotovo uvijek vidjeti izuvena kako sjedi koristeći specijalne pedale za postizanje svih tih magičnih zvukova na svojoj Fender Stratocaster gitari.

Četvrta pjesma sa albuma “Beyond Love” mi je lirski najljepša i mislim da je nešto najbolje što je Legrand ikada napisala.

„Beyond love
The first thing that I do before I get into your house
I’m gonna tear off all the petals from the rose that’s in your mouth…“

To je pjesma u kojoj će se prepoznati mnogi slomljenog srca, a barem jednom u životu smo se svi nalazili u takvoj situaciji.

Peta pjesma je “10:37”. Jako mi se sviđa kako se ova stvar razvija od samog početka do kraja. Ona je možda najbolji primjer onoga što Alex često naglašava u svojim intervjuima, a to je koliko oni zapravo ulažu truda u stvaranje svake pjesme. Slušajući numere poput ove, diviš se umijeću benda da tisuću glazbenih fragmenata poput puzzli svaki put posloži u savršenu sliku.

Naziv šeste pjesme “PPP” u biti je skraćenica pojma “Piss Poor Planning” (meni je prvo na pamet pao, ni sam ne znam zašto, poznati talijanski redatelj Pier Paolo Pasolini, ali nikako ga nisam uspio ubaciti u kontekst ove pjesme, pa sam odustao od daljnjih razmišljanja vezanih uz te koincidencije),  a prema pojašnjenju kojeg sam našao na netu radi se o terminu koji se rabio 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.  Vjerojatno im je taj naslov najviše odgovarao uz tekst koji govori o dvoje ljudi u braku od kojih jedno dvoji jesu li spremni za padove koji će ih pratiti u njihovom suživotu. Ujedno ova stvar ima po meni najljepšu gitarsku dionicu na cijelom albumu.
Sedma pjesma “Wildflower” mi je u ovom trenutku pisanja teksta najdraža pjesma s albuma. To je onaj pravi Beach House,; savršena pop pjesma. Kad god sam išao na more i kad god sam preslušavao album, ona se morala odvrtiti još koji dodatni  put.

Naziv osme pjesme “Bluebird” simbolizira sreću.  Victorija se u pjesmi pita: ‘Bluebird, where you gonna go now?’. Imam osjećaj kao da se obraća osobama koje komforno žive u svom svijetu depresije i ne žele načeti sreću čak i kada im se nudi na pladnju.

U završnoj  “Days of Candy” ugođaj je takav da u pjesmi kao vokal zamišljam Nico iz njene faze dok je bila vokal Velvet Undergrounda. Ovo je najduža pjesma albuma sa grandioznim finalom u kojem Victoria ponavlja stih :

„I know it comes too soon
I know it stays for nobody
I want to know you there
The universe is riding off with you“

Čovjek se, čuvši “Days of Candy”, upita je li ostatak albuma baš toliko kvalitetan da bi zaslužio tako krasno zatvaranje. Ja mislim da jest.

“Depression Cherry” zvukom nije nikakav radikalniji zaokret u njihovoj glazbenoj karijeri, a to nije nešto što bi trebalo promatrati u negativnom kontekstu kada su oni u pitanju jer novi materijal nije kopija niti recikliranje onoga što su radili ranije, već još jedan u nizu pomaka na bolje. Beach House su uspjeli  napraviti cjelinu koja kvalitetom svojih pjesama garantira da će ovo izdanje biti jedno od najboljih u ovoj godini. Zato toplo preporučujem poslušati ga. Dozvolite ovom bendu da uđe u vašu sobu i povede vas na putovanje u kojem ćete sigurno pronaći onog izgubljenog, boljeg sebe.

EDIT : ovaj tekst može se pronaći i na portalu Potlista.

Jesu li Arcade Fire postali bezidejni eklektičari? Ma kakvi!

„Hello, please talk to me Arcade Fire. You are my favourite band.“ – reče u slušalicu jedan obožavatelj na kraju videa za pjesmu Windowsill koji je nastao za njihov dokumentarac Mirror Noir nakon albuma Neon Bible.

Čitao sam na internetu u to vrijeme da su Arcade Fire hladan bend koji nedovoljno komunicira sa publikom na koncertima. Nakon što sam ih gledao u Beču 2007., ne samo da sam se uvjerio kako su te tvrdnje neistinite, već sam shvatio da je to jedan od najenergičnijih i najtoplijih bendova koje sam u životu slušao i gledao.

Njihova pojava na sceni vratila mi je nadu da još uvijek postoje bendovi koji u meni znaju zapaliti vatru najljepšim himničkim melodijama što lelujaju iz svih tih šarolikih instrumenata i potpomognute vokalima benda poruke pjesama raspršuju kao vjetar sjemenke maslačka na polje čujnosti.

Ali koliko se u stvari tih poruka primilo na tom polju čujnosti? Ne baš mnogo rekao bih, čak ni nakon albuma Neon Bible na kojem bend proziva većinsku svjetsku populaciju konzumenata moderne tehnologije koja komforno živi svoje razvratne živote noseći krunice oko vrata; populaciju koja bez pogovora ide u svaki novi rat za naftu slijepo služeći na taj način imperijalističku korporativno-bankarsku elitu. Ta većinska populacija nikada nije čula za Arcade Fire i poruke koje njihovi albumi nose. Oni imaju svoje isprane mozgove, Lady Gagu i McDonalds. Njima ne trebaju pjesme koje ih tjeraju da razmišljaju tko su, odakle dolaze i gdje idu, kakvi su prema sebi i drugima.

Moj put je koračanje za ovim bendom u tom kolektivnom turobnom spoznajnom procesu u potrazi za trunkom svjetla vjerujući da izlaz još uvijek postoji. Da, ali izlaz za gdje? Možda bi nam ovo njihovo putovanje na Reflektoru između života i smrti gdje odbacuju sve maske i nude ogoljene sebe trebalo dati odgovor na to pitanje. Gdje bi mi svi kolektivno jednog dana trebali stići nakon ovog životnog putovanja? U pjesmi „Here comes the night time“ jedan stih kaže „but if there`s no music up in heaven then what`s it for?“. Ne, Bože, molim te, pusti me barem da unesem svoj iPod sa albumima mojih omiljenih Kanađana. Molim te, preklinjem te! Znaš da sam bio dobar, malo „pomaknut“ ali dobar čovjek. Volio sam druge ljude, nikad mrzio različite. Pomagao sam nemoćnima, zvao 060 za svaku humanitarnu akciju. Znam, nisam baš išao u crkvu Bože, ali to je zato što jednostavno ne vjerujem ljudima koji predstavljaju crkvu kao takvu. Zašto? Znaš ti dobro zašto. Molim te, pusti me da unesem malo glazbe. I da budem iskren, nikad nisam vjerovao onom stihu od Jinxa „možda je Raj prevara za kraj“. Znao sam da to nije kraj, ali nisam znao da neće biti glazbe ovdje. Daj, pusti me da unesem svoj iPod, umrijet ću od dosade ako ga ne unesem. Što, umro sam već? Ostat ću ovdje vječno bez glazbe? Ovaj, Bože, nešto sam zaboravio. Vratim se za pet minuta.

No, pustimo sada šalu na stranu. Ovaj tekst je nastao prije svega da iznesem par dojmova o novom materijalu Arcade Firea. Dakle, nakon prvijenca Funeral iz 2004. godine slijede albumi Neon bible 2007., te The Suburbs 2010. godine.

Reflektor je službeno izašao 30. listopada ove godine. Bitno je na početku spomenuti Caroline Robert koja je radila na vizualnom identitetu omota albuma, kao i na samoj njegovoj promociji.

Članovi benda su u procesu stvaranja novih pjesama bili fascinirani Rodinovom skulpturom Orfej i Euridika, te samim mitom o tih dvoje ljubavnika da su im posvetili dvije pjesme na albumu (Awful sound i It’s never over). Caroline je bila zadužena da spomenutu Rodinovu skulpturu pretoči u omot albuma koji bi se nalazio na holografskoj ploči. Slika bi bila crno-bijela, s time da bi se pod određenim kutem svjetla prelijevale boje. Dok bi crno-bijela simbolizirala prolaznost i smrt, boje dobivene pod određenim kutem pomicanja te ploče simbolizirale bi život.

No, pustimo sada omot. Kakav je zvuk novog albuma? Pokušat ću vam to dočarati u kratkim crtama pošto sam se malo zanio u samom uvodu.

Na prethodna tri albuma postojale su priče koje su tvorile cjelinu zajedno sa zvukom koji je bio karakterističan za pojedini album. Imam dojam da pjesme nisu ni upola bile jake zasebno kao u svojstvu samog albuma. Reflektor je po zvuku potpuna suprotnost prethodnicima. Ovim albumom dominira jedan predivni kaotični kolaž različitih žanrova glazbe: od elektronike, popa, regea, afrobeata, krautrocka. Zašto je to baš moralo tako ispasti? Jesu li Arcade Fire odjednom postali bezidejna skupina glazbenika koja u svoj novi projekt trpa sve i svašta, pa što na kraju ispadne? Uvjeravam vas da nisu. Oni su točno znali u kojem smjeru idu i prije nego su službeno izbacili prošli album The Suburbs.

Kod njih nema slučajnosti. Zato sam bio tako miran kada je izašao ovaj album. Slušao sam ga danima i sa smiješkom promatrao sa strane sve te glazbene znalce kako ga dočekuju na nož. Pustio sam ih da zagrebu po površini i odu. Oni s tim nožem ne bi odmah ubili album, već bi ga, kako im je malčice predug, prvo sjeckali, pa bi neke stvari čak i izbacili. Uglavnom, unakazili bi ga i otišli. A meni, što ga više slušam, sve je kraći. To je čar velikih albuma.

U vrijeme pisanja ove recenzije preslušavao sam Remain in light Talking Headsa s razlogom. Uoće nije upitno koliko su Talking Headsi utjecali na Arcade Fire, kao što nije upitno da je Reflektor na neki način Remain in light Arcade Firea, s time da je James Murphy njihov Brian Eno. Čovjek je odradio izvrstan producentski posao.

Za one koji nisu slušali Remain in light mala napomena da je nastao prije više od trideset godina u vrijeme kada je bendu prijetio raspad. Članovi benda i supružnici Chris Frantz i Tina Weymouth bili su već preumorni od Byrneovog ega i ne želeći odmah napustiti bend onako vruće glave odlučili su otići na putovanje po karipskom otočju kako bi napunili baterije i razmislili što dalje. Na tom su se putu sreli sa haićanskim voodoo religijskim ceremonijama upoznavajući se sa udaračkim instrumentima koji su karakteristični u glazbi iz tog podneblja, dok su se na Jamajci hranili reggae zvukovima. Nakon povratka su ušli u studio snimiti nešto eksperimentalnih materijala dok ih zanos još drži. Pridružio im se i David Byrne, ali ovaj put nije rađena glazba isključivo po njegovim tekstovima, već su prvo snimljene glazbene podloge i pozvan je Brian Eno da kaže svoje mišljenje. On je unaprijed htio odustati od tog projekta, ali kad je čuo materijal bio je više nego oduševljen. Zvijezda vodilja pri snimanju cijelog materijala bio im je album Afrodisiac nigerijskog majstora afrobeata Fele Kutija.

Arcade Fire su u dodir sa haićanskim voodoo religijskim ceremonijama došli zahvaljujući tužnoj sudbini njihove članice Regine Chassagne čiji su otac i majka morali pobjeći sa Haitija pred okrutnim režimom diktatora Francoisa Duvaliera. Roditelji su se spasili, ali je dosta rodbine poginulo i to je ostavilo veliki trag na njenom kasnijem odrastanju i povezanošću sa samim Haitijem i njegovom kulturom i običajima, što je ona kasnije prenijela na supruga Wina i ostale članove benda. Zato im je strašno bilo važno da se na ovom novom albumu osjeti taj haićanski karnevalski zvuk, kao i zaigranost sa voodoo veve simbolima. Odatle i sva ta misteriozna simbolika u samim najavama albuma.

Video za naslovni singl Reflektor radio je Anton Corbijn, nizozemski fotograf i uspješni redatelj glazbenih spotova. Spominjem ovaj video jer uspješno vizualno prikazuje onu nit vodilju koja se provlači kroz album – bend koji stavlja maske i kreće na jedno neizvjesno putovanje kroz svoju karijeru. Sa tim maskama izgledaju pomalo zastrašujuće, kao iskrivljena projekcija njih samih. U videu se pojavljuje i jedan ozrcaljeni kovčeg kojeg članovi benda prevoze u kamionu sa sobom. Taj kovčeg najvjerojatnije simbolizira gubitak identiteta benda. U jednom trenutku oni iznose kovčeg iz kamiona, otvaraju ga, a u njemu se nalaze male lutke koje simboliziraju nevinost. Oni te lutke uništavaju oskvrnjujući na taj način svoju nevinost što bi se moglo odnositi i na obredno seksualno orgijanje po voodoo vjerovanjima. Nakon toga plešu oko kovčega kao što je haićanski pogrebni običaj. Po tome sam zaključio da bi ozrcaljeni čovjek sa šeširom koji stoji pokraj ceste vrlo lako mogao biti Baron Samedi – gospodar smrti.

Win Butler je nakon razornog potresa 2010. godine posjetio Haiti sa suprugom i na njega su ostavili snažan dojam svi ti ljudi koji pjevaju na ulici samo zato što su preživjeli bez obzira što su ostali gotovo bez svega: svojih bližnjih, vode, struje, hrane. Ali nisu ostali bez duše. Plesao bi sa njima na karnevalu dugo u noć i nikad nije bio osobno sretniji. Našao je duhovni mir među tim ljudima lišenima materijalne pošasti zapadnog svijeta.

Osim tog karnevalskog utjecaja na zvuk novog albuma, Butler je naveo Murphyjevu opsjednutost njujorškom disko scenom 70-ih, kao i svoju ljubav prema bendovima Black Flag i Fugazi, što se najviše moglo osjetiti u pjesmi Normal person. Mene je osobno na prvo slušanje najviše impresionirala pjesma Awful sound. Slušajući je imao sam osjećaj kao da u njenom uvodu sviraju Bad Seedsi: vidio sam Blixu iz 80-ih raščupanog za gitarom kako namiguje Bruce Springsteenu koji uzima mikrofon i pjeva Carma police…

Najtužnije pjesme albuma su mi We Exist i It’s never over. Za prvu je Butler potvrdio da uistinu govori, kako su mnogi i sumnjali, o dječaku koji spoznaje da je gay, a njegov otac i sredina to nikako ne mogu prihvatiti. Poznata vam je priča? Naravno da jest s obzirom da smo i mi društvo u kojem postoje normalne stvari, a sve one ostale su nenormalne. Ako se ne ukalupiš, „najebo si ko žuti“. Žao mi je što živim u takvom društvu koje ne razumije različitosti i osuđuje sve koji ih podržavaju. Eto, o tome govori ova pjesma.

It’s never over govori o ljubavi Orfeja i Euridike i njegovom neuspješnom nastojanju da je vrati iz svijeta mrtvih. Ali ne govori samo o tome. Govori i o našim borbama za ostvarenje zacrtanih ciljeva u životu i o tome koliko je tanka linija između uspjeha i neuspjeha, života i smrti.

Pjesma Joan of Arc (Ivana Orleanska) govori o ljudima koji vole biti generali poslije bitke, a nikad nisu bili spremni kročiti u vatru i izgorjeti u njoj za druge. Na kraju te pjesme me dosta potresao Winov vokal koji je potpuno identičan onom Bowievom u pjesmi John I’m only dancing. Sjajan završetak pjesme.
Najbolji stihovi albuma po meni se kriju u zadnjoj pjesmi Supersymmetry, a idu ovako: If telling the truth is not polite then I guess we’ll have to fight.

Živimo u laži. Cijeli ovaj današnji svijet je jedna velika umrežena laž.
Da se vratim na stih naslovne pjesme :

Now, the signals we send, are deflected again
We’re so connected, but are we even friends?
We fell in love when I was nineteen
And now we’re staring at a screen.

Nikad nismo bili povezaniji, a u isto vrijeme udaljeniji jedni od drugih. Mi smo prokleta Internet generacija sa uzgojenim GMO osjećajima za druge ljude. Kreirali smo čudovište i sada se pokušavamo nositi s tim kako god znamo. A ne ide nam baš.

Citirat ću za kraj moju omiljenu glazbenicu Annie Clark (St. Vincent) koja u svom kratkom osvrtu na ovaj album postavlja pitanje Gdje to idemo?, a kao logičan odgovor joj se nameće Strummerova Ravno u pakao.

EDIT : ovaj tekst može se pronaći i na portalu Arteist.

Glazbena 2012. Maria Dominikovića: kitovi ubojice, povrijeđene žene i shoegaze dizalice

Napisati par crtica o tri albuma koja su po meni obilježila ovu godinu? Težak posao.

Neki moj čudni unutarnji mehanizam presložio je sve preslušane glazbene specijalitete i tri naslova su isplivala na površinu. Sada je na meni da vam u idućim crticama pokušam pojasniti zašto su me baš ta tri albuma opčinila. Krenut ću obrnutim redoslijedom od trećeg mjesta prema prvom, iako to nema nikakve veze sa rangiranjem po kvaliteti, već zato što novine čitam od zadnje stranice ka prvoj.

BROJ TRI
Na treće mjesto sam smjestio glazbenicu iz New Jerseya Sharon Van Etten i njen album Tramp.

Iskreno, njenu glazbu nisam slušao dok nisam naišao na treći album izdan u veljači ove godine. Među hrpom izdanja na nekom glazbenom portalu privukao me omot Trampa; monokromatska fotografija njenog lica. Otkrivši da je omot nastao kao posveta albumu John Calea Fear iz 1974., iz znatiželje počinjem slušati materijale koje je do tada snimila: Because I was in love iz 2009., Epic iz 2010. i, naravno, Tramp iz ove godine.

Zanimljivo je kako se kroz njen napredak na ova tri albuma točno vidi s kim je surađivala. Prvi album joj je producirao Greg Weeks iz benda Espers, pa i ne čudi što je previše jednoličan, siromašan instrumentima, ali nikako suhoparan, jer ga toplina njenog vokala, kojim komunicira sa slušateljem, diže na jednu višu razinu. Strašno me podsjeća na Cat Power iz svoje rane faze. Na tom debitantskom albumu snažno se osjeća trauma koju nosi sa sobom iz bolne petogodišnje veze sa čovjekom koji ju je psihički maltretirao i od kojeg je pobjegla iz Tennesseeja (gdje je studirala) u New York (Brooklyn), gdje započinje svoju glazbenu karijeru koja ju je nakon trećeg albuma dovela do svjetske turneje i statusa glavnog izvođača u mjestima gdje nastupa.

Drugi album (Epic) puno mi je bolje legao. Sedam raznovrsnih živih, bogatih instrumentima pjesama. Njen vokal je drugačiji, dublji, jasniji. I dalje se razračunava sa istim čovjekom koji joj je nanio bol, ali iako u melodijama prevladava neka vedrina, njeni tekstovi su puno oštriji; kao da je čvrsto odlučila kroz pjesme istresti sve što mu nije imala snage reći u lice.

Zadnju stvar sa njenog drugog albuma Love more na turneji često izvode bendovi Bon Iver i The National. Sa The National 2011. ide na turneju, a Aaron Dessner iz navedenog benda joj producira ovogodišnji album.

Sharon treći album naziva Tramp (skitnica) jer je u procesu njegovog nastajanja toliko vremena provodila na turneji da je zaboravila gdje joj je dom i ima li ga uopće.

Kada slušam neki album, jako mi je bitno kakva je uvodna pjesma. Tramp otvara pjesma Warsaw čije me uvodne gitare podsjećaju na He war od Cat Power, a način pjevanja na Kristin Hersh sa albuma Hips and makers, što uopće nije loše. Druga i treća pjesma Give out i Serpents imaju jako ugodnu Midlake atmosferu, dok u nastavku albuma istinski slušatelj zatvara oči i nošen njenim neodoljivim glasom pristaje na jedno kraće tjeskobno putovanje. All I can počinje sneno baš kao Fake plastic trees od Radioheada, a onda se negdje oko sredine gitare pojačavaju, ona te izgubljeno gleda u oči dok se budiš i govori ti “I do all I can, but who is my man?”.

We are fine je jedna jako uspješna vokalna suradnja sa Zach Condonom iz Beiruta, dok mi je Magic chords najbolja pjesma sa albuma i spada među najbolje pjesme koje sam čuo ove godine. Album završava sa Joke or a lie i stihovima “I am alone in this room with you / call it a joke or a lie / put your coat on / than believe me / I tried”.

Savršeni stihovi za kraj ove priče koja se provlači kroz sva tri albuma. I nije mi bitno hoće li Sharon nastaviti prekapanje po istoj prošlosti ili će pronaći neke druge teme, jer ono što ona svojim glasom pripovijeda puno je više od puke ispovijedi jedne povrijeđene žene.

BROJ DVA 

Na drugom mjestu se nalazi moj omiljeni bend Dirty Projectors. Oni nisu morali, poput ranije spomenute Sharon Van Etten, putovati u Brooklyn da bi započeli glazbenu karijeru, jer su se već nalazili tamo. U zadnjih deset godina izdaju sedam albuma i dva EP-a. Najnoviji njihov album Swing Lo Magellan toliko me je oduševio da sam ga morao ubaciti na ovu listu.

David Longstreth s još pet ljudi sačinjava trenutnu postavu benda, a u proteklom desetljeću je kroz ovaj eksperimentalni pop bend profiliralo više od dvadeset ljudi, ali unatoč mnogim promjenama uspjeli su očuvati prepoznatljivost zvuka što je odlika velikih bendova.

Nekako imam dojam da su širem krugu slušatelja postali “probavljiviji“ izlaskom albuma Bitte Orca prije 3 godine. Stillnes is the move je pjesma koja im je definitivno donijela puno veću popularnost na svjetskoj glazbenoj sceni. Naziv Bitte Orca David je pojasnio kao igru riječi : Bitte (njemački molim) i Orca (kit ubojica), što me podsjetilo na naziv albuma grupe U2 Achtung Baby iz 1991. godine.

Te iste 2009. godine surađuju sa David Byrneom na pjesmi Knotty Pine za odličnu kompilaciju Dark was the night, a suradnja sa Bjork rezultira albumom Mount Wittenberg Orca 2010. godine. Za opsesiju Orcom “kriva“ je Amber Coffman koja je ploveći morem uz kalifornijsku obalu blizu mjesta Mount Wittenberg promatrala koloniju kitova koji su se tamo zatekli i kako je znala da National Geographic imaju zakladu za očuvanje međunarodnih zaštićenih zona koje uključuju staništa za životinje vodenog svijeta, nagovorila je Davida da naprave neki glazbeni projekt na tu temu kako bi potaknuli svijest ljudi na očuvanje takvih staništa. David je napisao sedam pjesama, a Bjork gostuje na tri gdje tematski preuzima ulogu majke kita, dok tri člana benda igraju ulogu njene mladunčadi.

No, vratimo se na njihov ovogodišnji projekt Swing Lo Magellan. Konačno album s pjesmama, rekoh sebi. Imao sam osjećaj kao da sve te prethodne godine svog rada namjerno žive u nekoj vrsti organiziranog nereda. Ovaj put nema pogrešaka, niti pretjerivanja sa spontanim eksperimentiranjima. Ovaj put su se istinski potrudili napraviti album koji će kvalitetom tekstova, svirkom, produkcijom i iskrenošću prenijeti snažnu emociju koju su uvijek imali u sebi, ali kao da su je čuvali baš za ovaj album. I uspjeli su. Impresivan Davidov vokal kojeg ženskim višeglasjem prate Amber, Haley i Olga idealan je za slušanje u ovo praznično vrijeme dok se spokojno voziš nekom sunčanom cestom i ne razmišljaš ni o čemu, već samo uživaš i slušaš na repeat.

BROJ JEDAN

Ako sam i imao neke sumnje koje albume svrstati po kvaliteti u one najbolje iz ove godine, onda nikakvih dvojbi nije bilo koji mi je najdraži i u isto vrijeme najbolji. Radi se o albumu Bloom benda Beach House. Na sceni su aktivni od 2004. godine, a od 2006. godine do danas izdali su četiri studijska albuma.

No, prije svih hvalospjeva vezanih uz Bloom, vratio bih se na trenutak kroz sjećanje na ovogodišnji Terraneo gdje sam gledao Future Islands koji dolazi iz istog grada kao i Beach House – iz Baltimorea. To mi je najdraži odgledani nastup na festivalu, a kako sam zaljubljen u njihovu scenu, evo da navedem par zanimljivih aktualnih izvođača od tamo: Dan Deacon, Ed Shreader`s Music Beat, Lands & Peoples, Lower Dens, itd.

Početkom godine sam ovo mjesto br. 1 unaprijed rezervirao za album Coexist benda The Xx, ali gadno sam se prevario. I baš na ovogodišnjem Terraneu sam zakasnio na njihov nastup jer sam ostao do kraja gledati koncert Swansa, ali nije mi žao. The Xx su prvim albumom postavili visoke standarde koje drugim ostvarenjem nisu dosegli. Oni su mi uz Cat Power najveće razočaranje godine.

Ali pustimo sad razočaranja. Najbolja glazbena ostvarenja su tu da nas dignu na kraju ove tmurne svjetski krizne godine i izvuku nam osmijehe na lica. Beach House su pravi bend za takve stvari; oni su laganija verzija shoegaze bendova od prije dvadeset godina.

Treperavim i grandioznim melodijama ovaj sintetički pop duo podsjeća na Cocteau Twins, Mazzy Star, Drugstore, pa čak i na Mercury Rev ako se dublje zagledamo u glazbu koju stvaraju. Pitao sam se nakon Teen Dreama mogu li oni više, jače, bolje. Sada znam da mogu. Mnogi zamjeraju bendu što novi album zvukom dosta podsjeća na onaj prošli. Alex Scally bi poludio na takve površne analize. U vrijeme Beatlesa nitko nije pitao trebamo li još jedan takav njihov album, rekao bi. Smeta ga što se ljudi uglavnom baziraju na neki osnovni ugođaj pjesama, a ne čuju o čemu Victoria pjeva i ne uspijevaju primijetiti sve te glazbene fragmente koje su njih dvoje pažljivo ugrađivali u svaku pjesmu. Ne znaju čuti u određenim trenucima Cureovske gitare i Victorijin Siouxie Sioux glas. Ali ima nas koji slušamo, Alexe, ne brini.

Beach House se nisu bitno promijenili u samom zvuku od prvog do zadnjeg albuma, ali tko smo mi da im govorimo da se mijenjaju i kada da se mijenjaju. Radiohead su nakon albuma OK Computer učinili veliki zaokret u svom glazbenom izričaju, što je jako iznenadilo publiku i kritiku. Šokiralo bi bila prava riječ. Ali to je njihov put. Beach House će vjerojatno raditi zaokrete kada po njima za to dođe vrijeme. Zato ih pustimo da rade ono što vole najbolje što znaju, a na nama je da shvatimo kako je ovaj album pravo malo remek-djelo i trebamo se pokloniti tome.

EDIT : ovaj tekst može se pronaći i na portalu Arteist.